Arhimandrit Ilarion: Sjedinjeni i nepodeljeni
29/09/2018 13:09|Autor: office@newpressproduction.com|Pregleda: 854 |
|

Čaglavica, 29.09.2018. - Na svečanoj Akademiji povodom obeležavanja Dana opštine Gračanica, 21. Septembra 2018. godine, na Malu Gospojinu,  prisutnima se obratio i zamenik episkopa raško-prizrenskog Teodosija arhimandrit Ilarion. U nastavku prenosimo govor arhimandrita Ilariona koji je i iguman Manastira Draganac.

“Da je srećan i blagosloven današnji praznik, u koji nas okuplja Majka Božija pod svoj omofor, pod svodove drevne Gračanice, koja je živo i opipljivo svedočanstvo lepote zajedništva sa Bogom, ljudima i svom tvorevinom, naših predaka, naročito svetog kralja Milutina.

Velika je radost kada se oseti kako lepota pobeđuje  besmisao i pritiske kojima smo svakodnevno izloženi,jer „svet u zlu leži”.  Hrišćani bi trebalo da budu so svetu - da daju smisao svemu što postoji, ne sami od sebe, naravno. Iako, grešni oni svedoče iskustvo koje njih same nadilazi. Svedoče tajnu živoga Boga, „najlepšeg među sinovima ljudskim”, koji je realno prisutan među nama kada se sabiramo u njegovo ime.

To smo činili danas u Svetoj Gračanici. Molili smo se Bogu i potvrđivali našu zajednicu.  Deca i odrasli, i oni koji su u mantijama i oni koji nisu izneli su blagoslov svetog oltara na ulice Gračanice sa željom da radost večnoga života pronesemo sokacima, voćnjacima, kroz školska dvorišta, skverove, svedočeći postojanje jedine Istine, više realnosti, koja je nepromenjiva i stalna. 

Kaže se da svako ima svoju istinu i da postoje partikularne istine, dok  hrišćani ispovedaju da je istina Hristos, a Hristos je tamo gde su dva ili tri sabrana u ime Njegovo. Možemo da kažemo da je istina iskustvo zajedništva, u slobodi, u ljubavi, u poštovanju  drugih i prihvatanju toga da nosimo slabosti jedni drugima, jer svi smo grešni - svako na svoj način! Hrišćanin je spreman da pusti u svoje biće drugoga sa svim njegovim slabostima zato što zna da će mnogo više dobiti nego što će da izgubi ili da istrpi. Sve to on čini nadajući se u silu Božiju koja je ogromna, ona iz smrti uzdiže u život, sila Božija bolesti isceljuje, sila Božija - paradokslano - čini ono što je nemoguće.

Realnost Carstva Nebeskog za koju se opredelio Car Lazar, kako  beleži narodni pesnik, počinje tamo gde prestaje svaka vrsta kalkulacije, statistike, igre brojki i slova, kao i analize, deljenja i seciranja. Život Crkve počinje tamo gde počinje dublje iskustvo koje objedinjuje.

Sa ovog mesta, a u ime našeg Episkopa, želim da sve Vas još jednom pozovem na jedinstvo i to na jedinstvo u onoj večnoj Istini koju smo danas osećali tokom liturgije u Svetoj Gračanici.

Teško je da mi možemo da postojimo, posebno na ovom mestu, ako ne razumemo život Crkve, ako ne osećamo puls Crkve, ako ne slušamo glas Crkve. Glas Crkve nije glas samo jednoga čoveka, nego istina i mudrost koja se javlja u Saboru Svetih, u Svetom arhijerejskom saboru koji vodi našu Crkvu. Ne postoji nijedan čovek koji je apsolutni autortitet ili vođa - jedini autoritet je Sabor sabran oko Hrista.

Mudrost je u savetu mnogih i to iskustvo Crkva svedoči od kako postoji, još od vremena drevnog Izrailja, uticajni vlastodršci, bili su pažljivi, makar se i ne slagali, u vezi sa tim šta govori neko od služitelja Božijih. Neki su se kajali i menjali, ali je većina, na žalost, gonila proroke. 

Danas treba jedni druge da slušamo i da čujemo. Sveta Crkva Božija je jednan od osnovnih temelja identiteta nas kao naroda. Iz srpskog srednjeg veka nisu ostali zamkovi I palate već manastiri i svetinje, ne kao mrtvi spomenici kulture, već kao pulsirajući sveti domovi jer u njima žive i mole se ljudi koji su deo te baštine i nadahnjujući  kamen i postaju jedno sa njim kroz Svetu Liturgiju dajući mu večni smisao.  Oni svedoče carstvo nebesko koje se otkriva na svakoj Svetoj Liturgiji bilo da se ona služi u Beogradu ili u Gračanici, Prizrenu, Đakovici, Uroševcu, Gnjilanu što čini da Kosovo i Metohija još uvek jesu srpski.

Kada ugledate Gračanicu ili Visoke Dečane, nemate sumnju da Kosovo i Metohija imaju srpski pečat. To ne znači da oni ne mogu da pripadaju i nekome drugom i da nema prostora za drugačije iskustvo i kulturu, ali ne treba da preziremo zvona koja zvone u Đakovici, Prizrenu ili u Gnjilanu.

Zvuk zvona otvara nebesa koja nam daju utehu i večnost našem postojanju, vraćaju nas  jevanđeljskoj Istini. Ona nam daju snagu, da na strašnom mestu postojimo, da budemo kadri i da stignemo I da uteknemo, ali - pre svega - da na strašnom mestu postojimo! 

Zahvaljući jedino Božijoj Sili naš narod je opstao na ovom prostoru i odatle je crpeo optimizam. U kraju u kome živim, narod zna da kaže „slatka crkva“ i „slatki Bog“, što znači: „ma šta da se desi - mi smo uz Crkvu”, znači - to je deo duhovnog koda našeg naroda. 

Kroz našu istoriju, ljudi koji su nosili monašku rizu mnogo puta bili su od ključnog značaja, podižući svoj glas u dramatičnm trenucima.  

U novije vreme „glas vapijućeg u  pustinji” bio je glas prepodobnog ave Justina, koji je kritikovao represivnii, totalitarni režim. Njegovog glasa su se bojali vlastodršci onoga vremena, iako je neprekidno bio pod prismotrom, danas znamo da je glas Istine, koju je ispovedao, preživeo smutna vremena dok se ne sećamo onih koji su ga prisluškivali i optuživali. Oca Justina, na čijem duhovnom autoritetu, dobrim delom, počiva obnova naše Crkve u post-komunističkom periodu kao i obnova našeg naroda u celini, posebno u ove dane treba da se setimo i da se zapitamo: „Zašto Crnorizac vapije?” Šta to može da nagna nekog ko se odrekao sveta, posvetio svoju mladost Bogu, da zavapi po ugledu na Jovana Krstitelja: „Pokajte se i verujte u Jevanđelje!“

Pred Vama istinu govorim i ispovedam Boga radi: iako nisam rođen na Kosovu i Metohiji, kada sam prvi put ugledao Dečane i Peć, znao sam da je to moja zemlja. Zbog nezemaljske lepote Dečana ostao sam da živim ovamo, a nisam jedini - neko je došao iz Beograda, neko je došao iz Užica, neko iz Trebinja... Svi smo došli iz istog razloga, sa istim motivom koji nadilazi bilo kakvo racionalno objašnjenje. Kroz naše odluke provejava večnost, kroz službu i molitvu našeg sveštenstva i našeg monaštva, kroz posvećenost našeg naroda i radost koju je sačuvao - bez obzira na sve teškoće - provejava sila Hristova, koja nam daje snage i optimizmа da znamo da je sve moguće prevazići: sve zavade, sve nesporazume kojih smo žrtve. 

Ovaj  blagi dan, sećamo se molitveno Majke Božije koja je „dobri deo izabrala”, kako se govori u Svetom Pismu, treba da verujemo i da znamo da je nemoguće zapravo moguće, da se ne povinujemo samo našem razumu, analitici koja deli, secka, stavlja u određene kategorije, već da naše odluke zasnivamo na dubljem iskustvu zasnovanom na sintezi, okupljanju, sabiranju. Veliki Dostojevski je govorio da je razum tek dvadeseti deo čoveka, to je samo jedan režanj našeg iskustva i zato ne treba na statistikama da zasnivamo naše odluke. 

U tom kontekstu korisno je da se setimo jedne biblijske priče koja je vezana za Solomonovu mudrost. Verovatno većina zna šta je to Solomonovo rešenje, a radi se o događaju koji je vezan za dve žene, koje dolaze pred cara Solomona, a jedna od njih nosi dete. Druga žena govori da je dete njeno. Zapravo, ona žena koja je nosila dete, je svoje mrtvo dete podmetnula drugoj ženi, a uzela njeno. Sada, jedna govori „Dete je moje“, a druga isto kaže „Dete je moje!“.

Solomon dolazi do rešenja i kaže: „Podelite dete! Jedna polovina jednoj a druga polovina drugoj.“ U tom trenutku, prava majka kaže: „Ne! Samo da se ne deli, samo neka je živo!“ Na to Solomon presuđuje: „Ovo je majka“, i daje dete pravoj majci.

Blažene uspomene patrijarh  Pavle je govorio da ova priča simbolički predstavlja dva  načina postojanja, odlučivanja: jedan izvire iz razuma, koji je analitičan, koji deli, presuđuje i rasuđuje; a drugi dolazi iz dubljeg, nadracionalng iskustva koje izvire iz ljubavi - najdublje tajne postojanja. Treba pažljivo jedni druge da slušamo zato što ovaj život brzo prolazi, dok je Istina večna a savest i obraz ostaju da stanu na Sud Božiji.

U ove dane, molimo se majci Božijoj, da da snage svima nama, da zajednički svedočimo radost, veru da je budućnost bolja nego sadašnjost, a ona će biti takva samo ako mi to želimo, ako u to verujemo. U toj budućnosti ima mesta za sve ljude dobre volje među kojima ima ljudi koji su došli iz inostranstva i iskreno žele da nam pomognu.

Ovde vidimo i predstavnike KFOR-a, koji su čuvali naše crkve i manastire i čije je prisustvo ovde izuzetno bitno i zahvalni smo im na svemu što čine kako bismo mogli da opstanemo u ovom smutnom i teškom vremenu. Tu su i predstavnici stranih misija, njihove ekselencije, među  kojma zaista ima iskrenih prijatelja koji žele da nam pomognu i hvala im na tome.

Neka nas Majka Božija sve pokrije svojim omoforom i neka nam da radost u srca, da možemo da kažemo da je sve dobro a da će uz Božiju pomoć biti još bolje. Hvala Vam”, naveo je arhimandrit Ilarion u Gračanici na Malu Gospojinu 2018., na Akademiji povodom Dana opštine Gračanica.

 

 


Komentari posetilaca