RTV KIM, Autor Ognjen Gogić, 29.06.2020. - Proklamovanje službene ravnopravnosti albanskog i srpskog jezika na Kosovu postavilo je visoko lestivcu za kosovske institucije kada je zaštita jezičkih prava u pitanju. Pored često navođenih finansijskih i kadrovskih ograničenja, poteškoće u ostvarivanju dvojezičnosti na Kosovu proizlaze i iz ređe pominjanog odsustva volje za njenim poštovanjem, ali i iz neadekvatnog razumevanja toga šta ona tačno podrazumeva, navodi u autorkom tekstu za RTV Kim Ognjen Gogić, menadžer projekta “Kreiranje dvojezičnog Kosova” u NVO "Aktiv".
Poštovanje jezičkih prava manjinskih grupa jedna je od osnovnih tekovina koje svako društvo koje stremi demokratskim standardima treba da obezbedi. Pravo na upotrebu manjinskog jezika omogućava jednoj etničkoj zajednici da očuva svoj identitet, dok njenim pripadnicama olakšava uključivanje u šire društvene i političke procese. Standardi u zaštiti manjinskih jezika, međutim, nisu dovoljan okvir za definisanje položaja srpskog jezika na Kosovu. Srpski jezik na Kosovu nije manjinski jezik, već manje zastupljeni službeni jezik.
Za razliku od zaštite manjinskih jezika koja predstavlja međunarodni standard, službena višejezičnost se u uporednoj praksi ne sreće tako često. Službena ili institucionalna višejezičnost odražava opredeljenje određenog društva da očuva svoj istorijski utemeljen višejezički identitet, ali i da obezbedi stabilne odnose među etničkim i lingivstičkim zajednicama koje ga sačinjavaju. Službena višejezičnosti na nacionalnom nivou postoji u Finskoj, Belgiji, Irskoj, Malti, Švajcarskoj i Kanadi, dok višejezičnosti na subnacionalnom nivou ima u pojedinim oblastima Španije i Italije.
Upravo uloga koju institucionalna višejezičnost ima u upravljanju komplikovanim međuetničkim odnosima dolazi do izražaja u kosovskom iskustvu. Službena dvojezičnost na Kosovu utvrđena je Zakonom o upotrebi jezika (2006), Ahtisarijevim planom (2007) i Ustavom (2008). Priznavanje ravnopravnog statusa srpskog jezika sa albanskim spadalo je u paket garancija koji je u susret proglašenja nezavisnosti Kosova ponuđen srpskoj strani. Ove garancije u imale za cilj da srpsku stranu navedu da prihvati nove okolnosti na Kosovu u zamenu za “najviši stepen zaštite” koji jedna manjinska, odnosno nevećinska, zajednica može da ima. Zapravo, i sam izbor prideva “nevećinska” umesto “manjinska” predstavljao je semanitčki gest prema srpskoj zajednici koji je trebalo da joj poruči da ona na Kosovo neće predstavljati “manjinu”.
Garancije u pogledu jezičkih prava koje su srpskoj zajednici date na papiru imale su za cilj da je uvere da ona ima održivu perspektivu na Kosovu. Delikatnost ovog pitanja zato se ogleda u značaju koji ona ima za stabilnost etničkih odnosa. Osnovna svrha dvojezičnosti jeste da obezbedi dobrobit srpske zajednice na Kosovu i da kod nje odagna strah da će biti podvrgnuta asimilaciji. Od poštovanja jezičkih prava zato u velikoj meri zavisi koliko će se pripadnici srpske, ali i drugih nevećinskih zajednica kojima je srpski jezik bliži, osećati kao ravnopravan deo kosovskog društva.
Kada određeni nivo vlasti priznaje službeni status samo jednom jeziku, pripadnicima manjinskih zajednica daje se pravo da svoj jezik koriste u određenim javnim poslovima. U slučaju da postoji ravnopravna upotreba više službenih jezika, institucije su dužne da osiguraju da se sve javne usluge pružaju na svim službenim jezicima. To u praksi znači da su institucije u obavezi da sve odluke koje se tiču šire populacije, u prvom redu pravne akte, istovremeno objavljuju na svim službenim jezicima. Primeri odstupanja od ove prakse na Kosovu su, međutim, brojni. O tome svedoči i nedavno postupanje institucija u vreme pandemijske krize, kada su pojedine odluke i obaveštenja u vezi sa merama zaštite zdravlja stanovništva ili ograničenja kretanja objavljivane na albanskom jeziku, a da je njihov prevod na srpski jezik ili kasnio ili u potpunosti izostao. Direktna posledica ovakvih postupaka institucija bila je da su građani koji koriste srpski jezik bili dovedeni u rizik od sankcija za kršenje mera o kojima nisu ni mogli da se blagovremeno i precizno informišu.
Kada je reč o komunikaciji pojedinca sa institucijama, službena dvojezičnost podrazumeva da su institucije u obavezi da omoguće građanima da budu usluženi na službenom jeziku koji sami izabru. Pravo na izbor službenog jezika, dakle, pripada građanima, a ne institucijama. Ipak, institucije na Kosovu neretko smatraju da su ispunile svoju obavezu time što su građanima pružile informaciju na jednom od službenih jezika, dok se na građane prebacuje teret da traže prevod ukoliko im je potreban. Za pripadnike srpske zajednice posebno je nezgodno kada na ovaj način postupaju sudovi, upućujući im rešenja i presude suda na albanskom jeziku. Usled kratkih rokova za podnošenje žalbi, pripadnici srpske zajednice su tada prinuđeni da biraju da li će se odreći svojih jezičkih prava ili prava na pravni lek.
Od stepena ostvarenosti službene dvojezičnosti zavisi i ravnopravnost građana pred organima vlasti. Institucije ne treba da favorizuju nijedan službeni jezik, ali mogu da preuzmu dodatnu brigu da se očuva upotreba manje zastupljenog službenog jezika. Zbog čestog odsustva prevoda na srpski jezik zvaničnih dokumenata, ili njegovog lošeg kvaliteta, pripadnici srpske i drugih nevećinskih zajednica nalaze se u manje povoljnom položaju. U duhu dvojezičnosti institucije su zato u obavezi da ulože veći napor u promovisanju upotrebe srpskog jezika kao manje zastupljenog službenog jezika. Na taj način se istovremeno unapređuje i ravnopravnost građana u ostvarivanja niza prava, poput prava na pristup informacijama od javnog značaja, javnim uslugama i pravdi.
Kako bi dvojezičnost ostvarila u praksi, nephodno je da za to u društvu postoji povoljna klima. Povremeni nedostatak političke volje da se ona primeni u praksi se, međutim, često nadomešćuje voljom samih građana. Osnovni stub dvojezičnosti na Kosovu ne predstavljaju ni prevodilački kadar, ni budžetska izdvajanja za prevod, niti softverska rešanja. Dostignuti nivo dvojezičnosti na Kosovu postoji prvenstveno zahvaljujući službenicima opština, sudova i drugih institucija iz albanske zajednice koji tečno govore srpski jezik i rado ga koriste kako bi svojim sugrađanima iz srpske zajednice pomogli u ostvarivanju njihovih prava.
Vreme, na žalost, ne radi u prilog dvojezičnosti na Kosovu. Smenom generacija smanjuje se broj osoba koje tečno govore oba službena jezika. Nedostatak prevodilačkog kadra će postajati veći problem u budućnosti, osim ukoliko se u njegovo rešavanje ne uključi obrazovni sistem. Da bi se to ostvarilo, sve zajednice na Kosovu treba da prihvate da višejezični karakter Kosova ne predstavlja nepopularan kompromis već njegovo preimućstvo, a da su promovisanje jezičkih prava i međusobno učenje jezika iskustva koja obogaćuju i ličnost i društvo.
Tekst je napisan u okviru inicijative „Otvoreno o…“ koju je osmislila i podržala Kosovska fondacija za otvoreno društvo (KFOS) u sklopu projekta pod radnim nazivom „OPEN“, uz saradnju sa NVO "Aktiv". Mišljenja, stavovi i zaključci ili preporuke pripadaju autoru i ne izražavaju neophodno stavove Kosovske fondacije za otvoreno društvo, NVO "Aktiv", ni RTV Kim.
Ova inicijativa koja se realizuje u saradnji sa devet srpskih NVO i medija sa Kosova: Medija centar, Crno beli svet, Forum for Development and Multiethnic Collaboration, New Social Initiative, NGO Aktiv, Center for the Rights of Minority Communities, Institute for Territorial Economic Development, Humani Centar Mitrovica i RTV Kim je započeta u aprilu 2020. i trajaće do kraja godine.