Pojedinac, porodica i mentalno zdravlje u doba korone
24/05/2020 11:14|Autor: office@newpressproduction.com|Pregleda: 643 |
|

Autorka Aleksandra Dimitrijević, 24.05.2020. - “Suočavanje sa problemima i izazovima u porodici zahteva veštinu prilagođavanja, prevladavanja i adaptacije na nove uslove koji po inerciji stvaraju krizu unutar nje. Kriza uvek jednako podrazumeva mogućnost raspada porodice ili njenog rasta i daljeg razvoja. Sa psihološkog stanovišta, nimalo drugačije ne treba posmatrati ni situaciju sa koronavirusom”, piše u autorskom tekstu Aleksandra Dimitrijević, psihološkinja i psihoterapeutkinja.

Situacija u kojoj se nalazimo zbog epidemije koronavirusa za sve nas je nova i pred svima nama su izazovi, kako u profesionalnom, tako i u ličnom životu. Mere izolacije, fizička distanca, ograničenja kretanja, škola na daljinu, rad od kuće i gubitak radnog mesta samo su neke promena u životnoj svakodnevnici koje su zadesile sve ljude. Sve one zahtevaju prilagođavanje svih građana.

Iz ovog ugla, kada su neke mere već relaksirane, vidimo da su nekima “pale” lakše, a nekima teže. Svaku krizu pojedinac nosi sam, na svoj način, ali podlogu, oslonac i pomoć u nekim trenucima beznađa, strahova i poljuljane realnosti, najbolje leči porodični sistem, naravno onaj stabilan i funkcionalan.

Porodica je mesto gde ljudi nastaju, postaju i opstaju. Niko od nas svoj život ne proživljava sam. Život je iskustvo koje se deli sa onima koji su oko nas, a najdublje i najintenzivnije sa članovima naše porodice. Porodica je najstarija institucionalna tvorevina čoveka, evolutivno stara koliko i ljudski rod, a koju svaka generacija iznova uči, ponavljajući, unutar nje transgeneracijske obrasce ponašanja.

Porodica svojim članovima obezbeđuje fizički opstanak, izgradnju i razvoj. Vekovima je ista, ali i u svakoj generaciji različita. Njenu formu oblikuju uslovi života na određenom mestu ili u određenom vremenu.

U zadnjih nekoliko generacija naročito su izražene promene unutar porodice, pa se često može čuti da je “porodica u krizi“. Po mom mišljenju, u krizi su samo modifikovane uloge njenih članova, nejasno postavljene granice, pozicije moći ili nemoći, odnosno očekivanja da se iz porodice dobije sve, a da joj se malo ili ništa ne da.

Životni tokovi su nepredvidivi, kako za pojedinca tako i za porodicu. Suočavanje sa problemima i izazovima zahteva veštinu prilagođavanja, prevladavanja i adaptacije na nove uslove koji po inerciji stvaraju krizu unutar nje, a kriza uvek jednako podrazumeva mogućnost njenog raspada ili rasta i daljeg razvoja.

Sa psihološkog stanovišta nimalo drugačije ne treba posmatrati ni situaciju sa aktuelnim koronavirusom. U pitanju je situaciona kriza za pojedinca, porodicu i naše društvo uopšte.

Šta to uopšte znači?

Pojava globalne zarazne epidemije, koja je početkom marta došla i kod nas, i postala glavna tema svih medija i svih razgovora koje smo tada vodili, prilično se odrazila i na funkcionisanje i svakodnevnicu ljudi sa centralnog Kosova.

Naša prednost u odnosu na region je u tome što nam reč izolacija u globalnom, uopštenom smislu nije nepoznata, živimo izolovani duži niz godina. Jedino što je i nama, kao i svima, novo u ovoj izolaciji je to da je pojava ove krizne situacije, dosada nepoznate i stručnjacima, počela da izaziva strah i neizvesnost i tako snažno da utiče na ponašanje pojedinca, pa i svih članova porodice.

Pred roditeljima je bio ozbiljan zadatak: nošenje sa ličnim strahom od nepoznatog, smirivanje ostalih (starijih) članova šire porodice, ali i davanje odgovora deci na nešto što i sami nisu razumeli i znali. Maloj deci je trebalo objasniti zašto nema više vrtića, druženja, izlaska napolje. Malo starijoj, zašto nema škole, vršnjaka, druženja, proslava rođendana. Porodice sa adolescentima su, čini mi se, imale poseban izazov i iskušenje na početku vanredne situacije.

Svi su se pitali: “Šta će biti sa nama ako se razbolimo od korone?” Egzistencijalna pitanja su, po mom iskustvu, najteže pala našim sugrađanima. Sve uvedene mere su počele značajno da menjaju život pojedinca i zajednice, što je izazivalo dodatni stres i pretnju. Kada je u stanju stresa, prirodna potreba pojedinca je smanjenje njegovog intenziteta, za šta se koriste različite strategije i modeli ponašanja.

Neke od njih su delotvorne i pomažu, a neke nisu. Upravo se tu mogao videti uticaj porodice, koja treba da ublaži i promeni one strategije koje nisu od pomoći. Naravno, samo pod uslovom da se radi o porodici koja ima potencijal i uvid da se sa nekim njenim članom nešto dešava.

Pretpostavka se tiče pomisli da je ova kriza mogla da naruši svakodnevno funkcionisanje građana i da su prilike za nama, a trenutno prolazimo kroz unekoliko izmenjen blaži oblik njihovih manifestacija, mogle dovesti do narušavanja mentalnog zdravlja u znatno dužem periodu od onog pretnje zaraze virusom.

Neke od mogućih stresnih reakcija pojedinca su: nesanica, smanjen osećaj sigurnosti, pojačana uznemirenost i anksioznost, takozvana rizična ponašanja (pojačana upotreba psihoaktivnih supstanci: duvana, alkohola ili drugog), problem u balansiranju i stavljanju granica između radnog i privatnog života (preterana predanost poslu u situaciji nošenja s jakim stresom).

Vreme će, ali i empirijske studije potvrditi, da će najbrojnije posledice po stanovništvo, kao i u proteklih 20 i više godina uslovno karantinskog života, biti pojava psihosomatskih simptoma (npr. telesnih simptoma poput nedostatka energije ili opših bolova u celom telu, povišenog pritiska, itd).

Lakše je našem čoveku da kaže da ima posla sa telesnim simptomima, nego da ih poveže sa stresom svog svakodnevnog života. Sve napred navedeno može značajno narušiti naše mentalno zdravlje, ali i svakodnevno privatno i poslovno funkcionisanje. Može još i ograničiti mogućnost ostvarivanja punog ličnog potencijala i uspešnog nošenja sa stresom, te umanjiti radnu produktivnost i kapacitete doprinošenja ličnom i socijalnom blagostanju. Isto tako, ugrožava i život u porodici.

Unutrašnji porodični činioci značajni za funkcionisanje ove zajednice potiču iz psihološkog jedinstva i snage njenih članova koji su sposobni da se nose sa kritičnim događajima kao što su gubitak, ostavljanje, bolest ili smrt. U našem slučaju, radi se o epidemiji koronavirusa.

Promene, bilo da su uslovljene spolja ili iznutra, imaju za posledicu zahtev za adaptaciju koja može, ali i ne mora biti uspešna. Unutar porodice, svaki član bi se trebao prilagoditi drugom članu. Uspešnim prilagođavanjima dominiraju pozitivna osećanja: ljubavi, odanosti, razumevanja, koja podstiču i odražavaju porodičnu harmoniju. Negativna osećanja kao što su: napetost, konflikti među članovima, ljutnja, stvaraju uzajamna osećanja koja ugrožavaju integritet porodice.

Bilo bi dobro da je porodična kohezija u ovim vremenima izražena. Nju bi mogli definisati kao emocionalnu vezu koja postoji među članovima porodice, odnosno, kao stepen posvećenosti, pomoći i podrške koju članovi porodice pružaju jedni drugima. U suštini, kohezija se fokusira na održavanju ravnoteže između nezavisnosti (odvojenosti) članova porodice i zajedništva unutar nje, pošto su svi ovi obrasci porodične dinamike i funkcionisanja na ispitu u trenucima kada su svi članovi porodice na okupu više nego ikada, pa su imali vremena za međusobne relacije, odnose i rad na njima.

Zadesio nas je nepoznati strah, univerzalni, zajednički, nisu se preporučivala druženja sa okruženjem. Vratili smo se svom izvoru - porodici i ličnom funkcionisanju u njoj.

Za očuvanje mentalnog zdravlja u periodu zarazne epidemije većih razmera posebno je važno ulagati u ličnu emocionalnu (osećaji i osećanja), psihičku (pozitivno funkcionisanje), društvenu (odnosi s drugima i prema društvu), telesnu (telesno zdravlje) i duhovnu dobrobit (smisao života). Sve to zajedno čini naše mentalno zdravlje i potencijal.

Opasnost od zaraze koronavirusom doživljava se mnogo većom i opasnijom u odnosu na druge zarazne bolesti i epidemije, recimo, epidemiju sezonskog gripa. Istraživanja su pokazala da postoji sklonost u precenjivanju opasnosti kod novih rizika, odnosno novih vrsta opasnosti. Naime, više se brinemo kada su u pitanju novi i nama do sada nepoznati rizici.

Koronavirus je nov virus pa je, kao takav, nova pretnja koja nam je manje poznata. Što manje znamo o određenoj pretnji, rastu strah i osećaj neizvesnosti. Neretko se javljaju i ponašanja kojima se pokušava vratiti osećaj kontrole, poput nepotrebnih kupovina i stvaranja zaliha hrane i potrepština, preteranih kupovina zaštitnih sredstava i maski.

To je pojava kojoj smo svedočili i na Centralnom Kosovu, ali i u celom regionu i šire. Takođe, važno je reći da rizike kojima se osoba svesno i dobrovoljno izlaže obično doživljavamo manje strašnim po nas same, za razliku od onih koji nisu dobrovoljni i nisu dostupni našoj kontroli, kao što je koronavirus.

Dakle, usled pretnje od zarazne epidemije, na nivou pojedinca, porodice i zajednice dolazi do specifičnih emocionalnih i ponašajnih odgovora na pretnju, uključujući neretko i traženje krivaca/žrtve koji se okrivljuju i stigmatiziraju ili neopravdano napadaju (npr. napadi na strane državljane koji dolaze iz žarišta zaraze).

Doživljaj pretnje može iskriviti i postojeću sklonost ljudi da više čuju loše informacije, ali ne i umirujuće informacije od stručnjaka.

U ovakvim trenucima najvažnije je prihvatiti svoje emocije i reakcije baš takvima kakve jesu, bez prosuđivanja šta je normalno i šta bismo trebali ili ne bismo trebali. Ovo će proći, a dotad je većina reakcija normalna, pošto se odnose na nenormalne okolnosti.

Sve što nam pomaže, a nikome ne čini štetu, dobro je i preporučljivo. Svako će za sebe najbolje proceniti šta mu pomaže da održi mir. Nekome je to ratarstvo, sađenje cveća, nekome pečenje kolača, nekome dobar film, nekome maženje s detetom pre spavanja. Nema univerzalnog.

Porodica kanališe i kontroliše pravce emocionalnog, socijalnog i sveobuhvatnog sazrevanja, potstičući, odnosno osujećujući neka ponašanja. Oblikovanje perceptivnog doživljaja opasnosti, kao i oblikovanje stava i načina rešavanja problema po principu borbe ili bega, u korelaciji su sa porodičnim podrškom ili osećanjem odbačenosti.

Porodica je posrednik između individue i šire društvene zajednice. Najzad, stabilnost porodice određuje nivo koji je optimalno potreban za rast i razvoj svakog njenog člana, za ostvarivanje ličnih ciljeva.

No, najbitnije je kako će se unutar porodice steći uslovi da porodična klima bude prožeta toplim, podržavajućim i negujućim odnosima, gde svaki član iste može otvoreno da govori o svemu, da dobije odgovor i satisfakciju. Ukoliko su, pak, prisutni konflikti, krivice, anksioznost koji se nagomilavaju vremenom, postaće u jednom trenutku neizdrživi i za pojedinca i za ceo sistem.

Tekst je, u saradnji sa Medija centrom iz Čaglavice, napisan u okviru inicijative „Otvoreno o…“ koju je osmislila i podržala Kosovska fondacija za otvoreno društvo (KFOS) u sklopu projekta pod radnim nazivom „OPEN“. Mišljenja, stavovi i zaključci ili preporuke pripadaju autoru i ne izražavaju neophodno stavove Kosovske fondacije za otvoreno društvo, Medija centra ni RTV Kim.

Ova inicijativa koja se realizuje u saradnji sa devet srpskih NVO i medija sa Kosova: Medija centarCrno beli svetForum for Development and Multiethnic CollaborationNew Social InitiativeNGO AktivCenter for the Rights of Minority CommunitiesInstitute for Territorial Economic DevelopmentHumani Centar MitrovicaRTV Kim je započeta u aprilu 2020. i trajaće do kraja godine.

 


Komentari posetilaca